Samovrednovanje škola ima isključivo razvojnu funkciju. Ono je provjereno dobar instrument za jačanje škola, za poticanje unapređivanja kvalitete 'iznutra' i 'odozdo', za bolje planiranje i unapređivanje rada na razini razreda, škole i lokalne zajednice. Škole same prate svoj napredak i o tome izvještavaju roditelje i javnost.
Samovrednovanje potiče demokratsku raspravu o značenju kvalitete za pojedinu školu ili zajednicu u kojoj škola djeluje. Dvije su primarne funkcije samovrednovanja: (1) Poticanje dijaloga o ciljevima, prioritetima i kriterijima kvalitete na razini razreda i škole, i (2) Ostvarivanje ciljeva pomoću korištenja odgovarajućih i lako primjenjivih instrumenata.
Samovrednovanje je temeljeno na postavci da kolektivi i organizacije, a ne samo pojedinci, mogu učiti. Poput pojedinaca i organizacije mogu biti proaktivne ili reaktivne, one mogu gubiti i dobivati energiju, one mogu razvijati vlastitu inteligenciju. Organizacijska inteligencija je fascinantna pojava, jer grupa uključena u rješavanje problema ima svoju specifičnu kreativnost koju nikakvi naputci 'odozgor' ne mogu nadmašiti.
Organizacije, škole, sveučilišta, postaju 'inteligentniji' ako im se ponudi alat, sredstvo pomoću kojega mogu sebe jasnije vidjeti. Instrumentarij koji im može pomoći da bolje razumiju sebe i okolnosti u kojima djeluju, da razumiju unutrašnji svijet svojih učenika i studenata na nov način.
Globalni model ovakvog instrumentarija već je razvijen u sklopu europskog projekta 'Evaluating Quality in School Education'1 koji je 1997. i 1998. godine realiziran u 18 europskih država. Uspjeh tog projekta rezultirao je Deklaracijom sa konferencije u Beču2, kojom se škole, svi korisnici sustava obrazovanja, nacionalne vlade i Europska komisija pozivaju da promoviraju samovrednovanje kao učinkovitu strategiju za unapređivanje kvalitete škola. Pristup je široko prihvaćen nakon Preporuke Europskog parlamenta i Vijeća Europe o suradnji na unapređivanju kvalitete obrazovanja u Europi (2013).

Samovrednovanje škola u EU

Samovrednovanje se koristi kao integralni mehanizam za unapređivanje kvalitete obrazovanja u gotovo svim europskim državama. Ovdje će se prikazati samo primjeri iz nekoliko zemalja.
U Austriji je samovrednovanje škola dio šireg «Curriculum '99» koncepta. Taj koncept pruža školama više slobode i autonomije u planiranju i od njih traži više odgovornosti za kvalitetu obrazovanja koju pružaju svojim učenicima. Svaka škola mora definirati svoj 'Školski razvojni program'. Ovaj školski program služi kao okvir za samovrednovanje. Ključna područja kvalitete koja moraju biti pokrivena su: učenje i poučavanje, školsko/razredno ozračje, suradnja škole s vanjskim partnerima i njeni odnosi s javnošću, rukovođenje školom i profesionalni razvoj osoblja.
Široka rasprava na temelju početnih iskustava od 1997. godine, ukazuje da je ovaj pristup ugrađivanja trajnog sustava za osiguranje kvalitete učinkovit, te se ističe da se školsko samovrednovanje mora zakonski regulirati kao obveza svih škola.
U Engleskoj ne postoji formalna obveza škola da primjenjuju samovrednovanje. Ova je praksa međutim široko rasprostranjena, jer Ofsted (Office for Standards in Education) i QCA (Qualifications and Curriculum Authority) snažno naglašavaju važnost razvojnog planiranja u školama temeljenog na samovrednovanju. Od škola se očekuje da kontinuirano i aktivno prate svoj rad u intervalima između godišnjih inspekcijskih posjeta. Praćenje vlastitih učinaka, koje implicitno uključuje samovrednovanje, je obvezno u svim školama. Škole moraju postavljati svoje specifične godišnje planove za poboljšanje uspjeha učenika i istovremeno moraju pratiti ostvaruju li svoje ciljeve. Moraju imati definiranu razvojnu strategiju koja uključuje analizu postignuća učenika, analizu ostvarivanje ciljeva, planiranje akcija i vlastito vrednovanje. Škole su dužne redovito publicirati rezultate ostvarivanja svojih razvojnih inicijativa u godišnjim izvješćima koja su prvenstveno namijenjena roditeljima.
Ključna područja inspekcijskog nadzora su kvaliteta obrazovanja u školama; obrazovni standardi koje ostvaruju učenici; rukovođenje školom; korištenje financijskih resursa, kao i duhovni, moralni, socijalni i kulturni razvoj učenika.
U Nizozemskoj također ne postoji formalan zahtjev niti obveza škola da provode samovrednovanje, no škole su snažno ohrabrivane da to čine. One su naime, zakonski dužne razvijati unutrašnju politiku održavanja i unapređivanja kvalitete. One moraju razvijati svoje školske planove u kojima definiraju strategiju i metode za unapređivanje kvalitete. Školski katalog, koji se redovito mora izdavati, sadrži informacije o ciljevima škole, njenim obrazovnim aktivnostima i o ostvarenim rezultatima. Novi Zakon o superviziji (2002) nalaže da Inspektorat mora koristiti podatke temeljene na školskom samovrednovanju kao polazište za svoje supervizije.
To praktički znači da kvalitetnije samovrednovanje traži manje rigoroznu inspekciju. Upravo zbog tog uzajamnog odnosa izemđu samovrednovanja i inspekcije, kao i zbog činjenice da je osiguravanje kvalitete ključno područje inspekcijskog rada, gotovo sve škole su započele proces samovrednovanja.
Ključni aspect samovrednovanja određen je uspjehom učenika na nacionalnim ispitima. Nacionalni institut za vrednovanje školskih postignuća učenika osigurava podatke koji školama omogućuju usporedbu s prošlogodišnjim rezultatima, kao i s rezultatima srodnih škola. Inspektorat izdaje godišnje izvješće (Annual Quality Card) za srednje škole koje sadrži rezultate ispita.
Nacionalni rezultati koji prate status učitelja i njihovu dobrobit su također dostupni javnosti.
Timovi inspektora koriste standarde temeljene na ograničenom broju općih indikatora za zaključivanje o kvaliteti obrazovanja. Ovi indikatori omogućuju školama razvoj vlastitih sustava za unapređivanje kvalitete.
Škole postupno sve višekoriste instrumente – upitnike za samoprocjenu. U Nizozemskoj postoji više od 70 alternativnih instrumenata koji su dostupni školama.
I u Škotskoj samovrednovanje škola nije zakonski obvezno. No škole su zakonski dužne pripremati godišnji školski razvojni plan i izvješće o izvršavanju plana i vlastitom napredovanju (Standards in Scotland's Schools Act 2000). Postoji i jedinstveni priručnik o tome kako provoditi samovrednovanje i od svih škola se očekuje da se uključe u samovrednovanje i planiranje vlastitog razvoja. Škole moraju redovito publicirati izvješća o vlastitim standardima kvalitete. Nacionalni inspektorat (Her Majesty's Inspectorate of Education - HMIE) pruža podršku školama u provođenju samovrednovanja i daje uputstva kako pripremati vlastita izvješća. Korištenje rezultata učenika na nacionalnim ispitima i u Škotskoj služi kao temeljni kriterij za zaključivanje o kvaliteti škola. Razvijen je međutim i vrlo precizan sustav od 33 indikatora kvalitete koji se mogu sažeti pod sedam ključnih područja: kurikulum; postignuća učenika; učenje i poučavanje; podrška učenicima; školski etos; resursi; te rukovođenje sa osiguravanjem kvalitete. Ovaj jedinstveni sustav indikatora kvalitete služe školama za samoanalizu i samovrednovanje, a ujedno ih koristi i školska inspekcija pri posjetima školama.
Naš projekt 'Samovrednovanje u funkciji unapređivanja kvalitete odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj'
Polazeći od pozitivnih iskustava u EU i pomoću neposredne komunikacije s institucijama koje rukovode i potiču samovrednovanje u europskim školama, razrađen je pristup koji se upravo testira u tri osnovne i tri srednje škole u Primorsko-goranskoj županiji. Pretpostavlja se da se ovaj model relativno jednostavno može koristiti i implementirati u hrvatski obrazovni sustav.
Pristup smatra da škola, koju čine svi nastavnici, učenici i roditelji, mora i može sama najbolje odgovoriti na tri ključna pitanja:

• Kakva smo mi škola?
• Kako to znamo?
• Što možemo činiti da budemo još bolji?

Da bi se odgovorilo na ova pitanja škole se moraju angažirati i pokrenuti niz aktivnosti:

• izvršiti detaljnu samoanalizu pomoću posebno razvijenih upitnika koje popunjavaju ravnatelji,
• nastavnici, učenici i roditelji,
• izvršiti samovrednovanje - uočavanje vlastitih prednosti, nedostataka i mogućnosti,
• odrediti vlastite razvojne prioritete i ciljeve.

Odgovori na ključna pitanja omogućuju:

• razradu strategija, metoda i postupaka za ostvarivanje dogovorenih kratkoročnih i dugoročnih
• ciljeva – definiranje 'Školskog razvojnog plana',
• praćenje ostvarivanja i vrednovanje provedbe i učinaka Razvojnog plana.

Ovim se pristupom pruža mogućnost školama da u skladu sa svojim specifičnim uvjetima i specifičnom unutrašnjom dinamikom samostalno kreiraju vlastiti razvoj.
Očekuje se da će pozitivni učinci ovog pristupa utjecati na podizanje razine autonomije i odgovornosti škola za vlastiti razvoj. Ostvarena samoregulacija značajno bi mogla poboljšati opće školsko ozračje, osjećaj zajedništva i razinu motiviranosti svih uključenih. Rast osjećaja pripadnosti i organizacijskog samopoštovanje trebali bi se odraziti na poboljšanje zadovoljstva radom nastavnika, pozitivnijim stavom prema školi učenika, kao i na zadovoljstvo školom i povećano uključivanje roditelja.
Rezultati ovog pilot projekta koji se očekuju tijekom rujna 2004. godine sadržavati će sljedeće:

• Definiran sustav indikatora i kriterija kvalitete škole koji može služiti školama za usporedbu i samovrednovanje;
• Razrađeni instrumentarij (upitnici) za samovrednovanje škola iz perspektive ravnatelja, nastavnika, učenika i roditelja;
• Razrađenu metodologiju samovrednovanja i definiranja Školskih razvojnih planova;
• Korisna iskustva iz prakse.

U slučaju pozitivnih ishoda, razvijeni će se postupci ponuditi svim školama kao zajednička, jedinstvena metodologija za unapređivanje kvalitete rada škola.